moj smiješni razred

Nekako sam oduvijek imala poseban razred. Nismo bili kao drugi, oni su bili ili skroz bučni ili skroz tihi. Mi smo nekad se znali upaliti, kao sijalica. Bili su to oni "bučni" dani. Ne znam zašto, možda pubertet. On se često krivi za tu nervozu...

Ali volim se sjećati svog razreda, onako u prvim godinama. Bili smo tako mali, skakali da brišemo tablu. Danas nema šanse da neko ustane i obriše tablu sa velikim osmjehom. Shvatali smo to kao igru. Jer to je prosto, bila igra. Nekada se dešavalo da se redari potuku oko spužve, jedan vuče jedan kraj, drugi vuče drugi kraj. Često su to bili djevojčica i dječak. Pa se spužva, nekad pomislim namjerno, prekine. Jednostavno se otkine napola. Dolazi učiteljica, onako ljuta, i crna. Ko da je došla u grob.

Na podu spužva, bar ono što je od nje ostalo. Jadnica... S jedne strane plače djevojčica s druge plače dječak. Djevojčice bodre svoju, a dječaci bodre svog vojnika. I uvijek, ništa.... Odjednom se sutradan pojavi nova, bijela spužva. Čista ko suza, bez imalo krede na njoj.

Mi smo uvijek bili razigrani. Jednom prilikom, smo jako naljutili učiteljicu. Bio je veliki odmor, ali je padala jaka kiša. Pola nas je ostalo u razredu, a drugi su izašli. I mi naravno zaključamo vrata, igramo se do mile volje. Onda se sjetimo, nako nekoliko minuta da ih treba otvoriti. Ali, ne može!!!
Jedna djevojčica, malo krupnije građe, vuče vrata. Ali ne štima, ključ se ne okreče. Priđe nas još petero kod vrata, a s druge strane kucaju nam prijatelji. I na kraju, mi djeca, odlučimo da vučemo. S jedne strane vuče desetoro, s druge strane možda malo više. Vučemo mi tako, i ona stara brava škripi. Vučemo opet, jer učiteljica uskoro dolazi, ne želimo da je razljutimo. Mokre i znojne ruke vuku šteku, koja je već na samrti. Odjednom, skoro u sekundi, šteka se raspade.

Pade šteka, u vratima osta velika rupa. Svi ušli u učionicu, a učiteljca na stepenicama, već čujemo korak velikih cipela. I ništa, svi šute. A ona kada je vidjela vrata, mislim da joj se pritisak povečao. Ne stvarno, popila je odmah tabletu. Mi opet šutimo, i ona dosadna muha sada sjedi i čeka. Šta će izaći iz tih našminkanih usta? Znamo da izraz lica sve govori, ali riječ je ipak jako važna.

I ništa, učiteljica se osmjehnu. To nismo očekivali, gledali smo taj prizor sa očima poput tanjira.

A sutra najnovija šteka, sva sjajna i čista.

[quote="Mjau Mjau"]Nekako sam oduvijek imala poseban razred. Nismo bili kao drugi, oni su bili ili skroz bučni ili skroz tihi. Mi smo nekad se znali upaliti, kao sijalica. Bili su to oni "bučni" dani. Ne znam zašto, možda pubertet. On se često krivi za tu nervozu...


Ta nasmijana učiteljica u velikim cipelama, je li često pila tablete??
I ona je bila mrvicu čudna, ne samo vaš razred.
Čuj, a kako su izgledale njene oči?
Isto kao tanjuri ... ili je djelovala samo malo izgubljeno s vama?

Ma ne, pila neke protiv bolova. Možda jednom u dvije godine popije tablete.
A oči su joj uvijek sijale, nekom lijepom prijatnom svjetlošću.

Nekada se stvarno naljutila na nas, ovo je bio jedan od onih lijepih dana u školi, koji se pamti po smijehu.

Mjau Mjau je napisao/la:

Ma ne, pila neke protiv bolova. Možda jednom u dvije godine popije tablete.
A oči su joj uvijek sijale, nekom lijepom prijatnom svjetlošću.

Nekada se stvarno naljutila na nas, ovo je bio jedan od onih lijepih dana u školi, koji se pamti po smijehu.

Draga neka učiteljica!
Imala sam i ja jednu koje se rado sjetim. A zbog jednog od sjećanja vezanog za nju, mislim da i dan danas ne volim nositi špičaste cipele!. Ali to je neka druga, moja priča o učiteljici i cipelama ...
Ovo neka ostane tvoja priča.

Uh, evo mene. Nije me nažalost dugo bilo. Znate, škola, obaveze, knjige..... Bolje je da prestanem nabrajati. Važno je da sam tu. Jako mi je nedosatajao forum, bilo je jako dosadno.

Ipak, da vidimo. Moja učiteljica je bila super, razrednica mi je bila loša.

A ovu sada razrednicu ne mogu da trpim, mislim da su joj djeca iščupala živce.

Čak mi je rekla da nisam uopšte talentovana za pisanje.

To me je jako povrijedilo. Ona jednostavno nije normalna, a tek njeno brzo pričanje. Jedva čekam da se riješim nje. Grozna je.

[quote="Mjau Mjau"]


Mjau Mjau, .
Ako ti je razrednica rekla da nemaš dara za pisanje, onda je zbilja vrlo loša ili barem nemarna učiteljica.
Otkud netko može znati što se dobrog skriva u drugim ljudima, ako se uopće ne potrudi saznati?
Ako već misli da nešto ne znaš ili krivo radiš, trebala bi ti pomoći i pokušati te naučiti onome što ona zna...
Možda ona nema talenta za prepoznavanje tuđih talenata?

A za pisanje, uostalom, uopće nije nužno posjedovati osobiti dar.
Dovoljno je da ti to čini zadovoljstvo. Pisanje. O čemu god želiš i na način koji tebi odgovara.
Uvijek možeš mijenjati način pisanja, naučiti nešto novo i to primijeniti ili ne primijeniti.
Pišući ono što želiš, uživat ćeš u pisanju samom i bit ćeš sretnija od neke loše razrednice koja nema vremena
pronaći kod svojeg učenika barem nešto lijepo što bi mu mogla naglasiti kao vrijednost.
Ako zna nalaziti samo loše osobine, nešto ne štima s njom.
Ali svaki čovjek zaslužuje mogućnost popravnog ispita, pa tako i nedovoljno loši učitelji. Pa i oni manje normalni!

Pokušaj to gledati ovako. Grozno je ako te namjerno povrijedila i prirodno je da sada jedva čekaš
da se riješiš njenog društva. Vidiš, ti ćeš se nje riješiti prije ili kasnije, ali ona će do kraja života morati ostati u svojem društvu, sama sa sobom takvom kakva je. Pa ti vidi tko je u goroj situaciji!
Uostalom, imaš jednu dobru učiteljicu.
To je vrlo važno. U životu rijetko sretnemo ljude koji nas nečim oduševe.
Ako si srela barem jednu osobu koja te čini sretnom, to je sjajno!

A tvojoj lošoj učiteljici iskreno želim da i ona u svojem brzopričajućem životu sretne nekoga tko će nju učiniti sretnijom,
kako ne bi neke svoje isčupane živce liječila čupanjem/povrjeđivanjem tuđih osjećaja.